Marketing
The Ghost from the Wishing Well (4)
photo by rusalka
(prethodni nastavak)
Kaže se kako čovjeka upoznaš tek kad mu uđeš u kuću, kad vidiš gdje i kako živi. Psihološki su eksperimenti pokazali da su ispitanici točnije procijenili ljude koje nikada nisu sreli, bazirajući svoju procjenu na dojmu koje su na njih ostavile spavaće sobe tih ljudi, nego što su te iste ljude procijenili njihovi dugogodišnji poznanici koji im nikada nisu zavirili u spavaću sobu.
U Gabeovu spavaću sobu već dugo nije ulazio nitko osim njega.
No, ni Gabe više nije spavao u svojoj spavaćoj sobi, već godinama. Već dugo je noću radije ostajao u dnevnoj sobi i uspješnije uspijevao prebroditi noć u naslonjaču nego u krevetu. Zavjese, koje su danju bile navučene preko vrata koja su vodila u lođu, noću bi raskrilio kako ne bi morao paliti svjetlo ustajući da bi popio čašu te tako dragocjene vode ili otišao do toaleta. Iako je većinu bitnih stvari u svome stanu mogao pronaći i po mrklome mraku, svjetlost mjeseca i zvijezda smanjivala je osjećaj klaustrofobične stješnjenosti njegova inače prilično prostrana stana.
U Gabeovu stanu bilo je malo stvari, većine suvišnog riješio se već odavno. Vjerovao je kako ne treba robovati stvarima, kako se ne treba zatrpavati uspomenama. Nije čuvao pročitane knjige, ionako je rijetku od njih poželio pročitati ponovo. Ipak, na stoliću uz računalo bilo je nekoliko CD-a s glazbom koju je koristio da priguši stalni šum kiše koji bi ga povremeno 'izluđivao'.
Osim poveće kolekcije alata, nemarno pobacanog po polici i nešto odjeće složene u ormaru, u stanu je bilo malo predmeta. Odjeća mu nije bila važna, vrijeme je ionako radije provodio nag. Nagost je za Gabea bila prirodno stanje, odjeća ga je sputavala, a uz to, nag je lakše podnosio sparinu. Naime, Gabe se i po sparini rijetko znojio pa nije mogao 'računati' na eliminaciju tjelesne topline znojenjem. Ponekad je pomišljao kako se starenjem njegov termoregulacijski mehanizam pokvario pa mu tijelo više ne reagira ni na vrućinu ni na hladnoću. No, zadnjih su godina noći rijetko bile hladne, čak i zimi. Ni jedna snježna pahulja nije na zemlju pala već decenijama a u zadnjih deset godina zimska se temperatura i noću rijetko spuštala ispod 25 celziusovih stupnjeva. Ove noći, prve nakon povratka iz grada, nesnošljiva sparina navela ga je da pogleda na termometar pričvršćen o vratnice lođe.
35 C, mogao sam to znati i bez gledanja … rekao je Gabe samome sebi.
Prišao je ogradi lođe, nagnuo se i spustio pogled.
Duboko dolje voda se ljeskala na mjesečini, puna luna osvjetljavala je poplavljeni prostor između tamnih silueta okolnih nebodera čiji su tamni, neosvjetljeni prozori svjedočili o tomu da u stanovima složenim jedan uz drugi, poput ćelija pčelinjega saća, više nitko ne živi. Kiša je na trenutak prestala padati no žablji je pjev najavljivao novi pljusak. Ubrzo tamni oblaci nošeni toplim vjetrom zakloniše mjesec i Gabe osjeti približavanje oluje. Nadao se da će oluja prohujati uobičajeno brzo ne nanoseći veću štetu. No, kako je vjetar jačao Gabe odluči, iako nerado, sići do trećega kata i čamac koji je vezao za balkon uvući u poplavljeni stan kako ga oluja ne bi otrgnula s veza.
Dok je silazio stepeništem zaključio je da se konačno mora pozabaviti jednostavnim patentom koji je odavno smislio. Koloture pričvršćene o fasadu nebodera, konop, improvizirano sjedište …To bi mu omogućilo da se brzo spusti do razine vode, a gore bi se mogao povlačiti snagom ruku. Gabe je bio visok i krupan, širokih ramena i velikih snažnih šaka pa mu to ne bi bilo neizvedivo, a u svakom bi slučaju bilo brže od spuštanja i uspinjanja stubištem. Sada je, silazeći oprezno stubu po stubu, psovao sam sebe što nije u tržnom centru kupio materijal potreban za realizaciju 'patenta'.
Pomisao na tržni centar bila je dovoljna da se prisjeti plavooke djevojčice koju je sreo u podzemnoj garaži. Pomisao na nju opet ga nagna da se zapita: Odakle mi je poznat taj plavi pogled? Znao je da se neće moći osloboditi prekapanja po sjećanju a to ga je uznemiravalo i ljutilo. Gabe se nije volio prisjećati.
Koja korist od prisjećanja? Glupo je živjeti u prošlosti.
Kopanje po sjećanju smatrao je beskorisnim: Ono što je bilo, bilo je. Prošlost se ne može promijeniti nikakvim prisjećanjem. Prisjetiš li se lijepih trenutaka, žalit ćeš što su prošli, a tko se želi vraćati u ružne trenutke? Sve do susreta s djevojčicom Gabe je bio zadovoljan mehanizmom svoga pamćenja koje je čuvalo informacije ključne za preživljavanje a eliminiralo nepotrebne emocije, nostalgije i žaljenja …
Ključne informacije … i u tome se trenutku Gabe sjeti ključa koji mu je djevojčica ostavila na ogradi zdenca. Posegnu rukom prema džepu, no bio je nag … Ipak, znao je da je ključ tamo, na dnu dubokog džepa prišivenog na nogavicu hlača koje je svukao čim se vratio kući i koje je prebacio preko naslona fotelje. Iako je bio siguran da je ključ tamo, iako je sišao već do devetoga kata, nije se mogao oduprijeti porivu da provjeri nije li izgubio ključ.
Okrenuo se i počeo penjati prema najvišem katu, prema svom stanu iz kojeg je glazba koja se vrtjela na playeru odjekivala pustim i mračnim stubištem.
(nastavak slijedi)
na kraju Svijeta, photo by rusalka
Post je objavljen 20.07.2009. u 02:21 sati.